Zaboravljeni junak
Wirbel Bet
Copyright 2011 by Wirbel Bet
Smashwords Edition
****
Version 2011
Cover design by Wirbel Bet
****
Zaboravljeni junak - pripovjetka
Baraka usamljena ćuti na ivici šume pred kojom se prostrla ogromna ravnica. Tišina je plašt u ovo jutro pod kojim buđenje samo što nije. Vezilića polje je majka s čedima na grudima svojim, sa onim što je ostalo od četiri udarne eskadrile. Naoko mnogo i nije ostalo, no priča je druga.
Pokušaće oni zaustaviti osvajača moćnijeg, sa sjevera zvijer. Vazduh nad glavama ljudi je obojen strepnjom, a nebo nad Vezilića poljem ovom teškom jutarnjom tišinom. Komandir 106. eskadrile Četvrtog avijacijskog puka kapetan Milijević nije ostao sam u ovoj tišini, već je s njim u drugoj prostoriji još pet njegovih najodanijih ljudi i vrsnih pilota. Ipak, on je ovu situaciju najviše osjećao i njenu svu težinu. Godina je 1941. i Njemačka je najveća svjetska sila što ima plan i namjeru pokoriti druge i staviti ih pod svoju šapu. Juče je bombardovan Beograd.
Provirio je kroz prozor svoje barake u obližnji šumarak gdje su spokojno drijemale vatrene ptice, okretni niskokrilci engleske i domaće proizvodnje Kraljevine Jugoslavije. Pod težinom komandirskih čizama i karaktera ovog tihog i moćnog čovjeka lagano pucketanje drvenih podova razmiče plašt kobne tišine, te pravi pukotinu kroz koju prolaze misli glave određene da bude vođa ove udarne grupe. Komandira opsjeda misao o tome koliko su nemoćni u odnosu na neprijatelja dok srce mu kazuje ipak neku drugu priču. Ni po koju cijenu se ne može ustupiti neprijateljski upad u zemlju. Ovo je i naređenje.
Crni zmaj u čeličnim oklopima je prošao na granici sa Austrijom i ušao nam u teritoriju onako drsko i svojevoljno, pomisli on. Na svako opiranje biju žestokom vatrom, a ako ništa biće bar ometeni, pomisli Milijević. Malo nas je među živima i šta je tu je. Još jedno vrijeme stoji on onako spokojno kraj prozora u polumraku svoje kancelarije. Pogleda gore, nebo još nije progledalo i pomalo hladno je. Do sada su otjerali već 27 njemačkih lovaca u rejonu Nove Topole i Bosanskog Aleksandrovca sa svojih deset aviona od po pet harikena i pet ikarusa IK2 domaće proizvodnje. Bili su i lovačka pratnja avionima Osmog bombarderskog puka koji je napao neprijateljske ciljeve u južnoj Austriji. Ovo ljudi što ima ovdje iskusno je.
Zakopčava komandir još jedno dugme pod vratom u ovo novo jutro, dovodi se u radno stanje. Uskoro će se pojaviti pred svojim ljudima i izdati im, možda, posljednji zadatak. Torbica i poduža pilotska kožna jakna strpljivo stoje na čiviluku u uglu i čekaju svoje. Dobro je spavao ovu noć, odmoran je i spreman na sve što dolazi sa novim danom. Makar i mrak to nekakav bio on će opet biti iskra u njemu. On biće svjetlo. Odabrao je najbolje pilote za ovu lokaciju da se suprostave drskom neprijatelju.
Još malo i ova prostorija će biti dovoljno obasjana da se vide ljudska lica što trebaju ući u dogovoreni čas, mape će se razviti po velikom stolu i izvršiti valjana priprema za let. I već u tom, dok je duboko mislio, neko upravo zakuca na vrata, i on reče:
– Naprijed!
Nije se okrenuo ni da pogleda ka vratima, znao je ko mu treba doći svaki čas. Ista se otvoriše, proviri pomoćnik, kao što je to radio i svako prethodno jutro, te reče mu da su svi budni i spremni za sastanak. Znaju i očekuju da će se neprijatelj ubrzo oglasiti dok još malo magla popusti i svjetlost dnevna se pojača. Neki osjećaj mu govori da će borba ovaj put biti sudbinska, a za neke i odlučujuća. Za sve, možda, zadnji je let? O tome nikad nije volio ni da misli, a isto tako uvijek je bio spreman uraditi zadnje za onu pravu i njemu jedinu ispravnu stvar. Vojnik je on, i više od toga. Odgovornost je na njemu ovdje najveća i zato će ići prvi, na oči svih i život daće kad treba za duh naroda, za one koji ostaju da bi nastavili s odbranom slobode, za duh duha koji je i njega takva stvorio. Zaštitio bi ove ljude i cijeli svijet, pomisli Milijević, no ne znam kako i nemam tu moć. Jedino što mi je preostalo je da se borim na svoj način do konačnog kraja, do pobjede, a istorija nek se piše ili neka me zaborave. Pojačanja nema i neće ga biti ovog puta, za sad je tako.
- O ljudima svojim najviše mislim – još pomisli - Moj hariken, okretni niskokrilac sad je hladan, maskiran pod granjem drijema, a vrlo skoro on će biti vreo i oštar. U toj munji moram ostati potpuno miran, smiren da moje oko i ruka budu jedno i biće, toliko poznajem se.
Odstupivši od prozora Milijević sjede za radni sto, a spram njega još pet stolova u liniju spojenih čekaju na ostale. Pomoćnik kao da željno dočeka ovaj momenat, pogleda komandira u oči, a ovaj mu reče tiho:
- Neka uđu.
Jedan za drugim ulaze u širokim kombinezonima i ogrnuti kožnim jaknama dok im podovi drveni škripe pod koracima. U vatru kad treba oni će ući da rane zvijer, i kad su mali, grade štit za zemlju i najmilije. Zar ostalo je još nekoliko letjelica od prošlih dana i samo ovih nekoliko ljudi što sad ulaze u prostoriju komandira Milijevića? Ljudi i ptica je sve manje dok nebo sve crnje je nad Vezilića poljem u Bosanskom Aleksandrovcu.
- Sjedite drugovi – reče Milijević – Sve znate, situacija nije sjajna, no nećemo pričati o očaju. Malo nas je i naređenje je da se borimo do zadnjeg, zbog toga smo tu. Ne sumnjam u vas ali pitaću, ipak, ima li ko da se predomišlja? Ima li neko da ga je strah? Iskrenost tražim, recite!
Pomalo je ljut na sebe što ovo pita, jer nije bilo ni najmanje sumnje u bilo koga, a još ljući je što ove ljude svjesno šalje u smrt. Nema odgovora i slika čista odaje sve, ćute oni dignute glave kao sokolovi. Letjeće svi.
- Dobro - reče komandir – Bojište nam se pomjera sve dublje u teritoriju od granice s Austrijom, a kao što znate njihovi avioni svakim danom sve više rovare po našem nebu da ih možemo očekivati i direktno iznad naših glava sad i ovdje. Moramo ih dočekati ovaj put još spremniji, a i ako padnemo znaćemo zašto smo pali. Idemo tri puta po dva. Šest nas je. Njemački piloti su dobro obučeni, opremljeni su, to znate, brzi, moćni su, i ima ih mnogo. Nemamo kud nego ovaj život da damo zemlji koja nas je iznjedrila, i duh da nastavi svoj vječni put. Ne žalite, ili ostajte. Polijećem prvi, a zatim redoslijed znate. Vojnici i oružari, ako se ne vratimo, rekao sam im da se jave u susjedni pješadijski puk dok ih avijacija ponovo ne pronađe. A rat neće vječno trajati.
- Javi im sad da izvlače nam ptice, i spreme ih – reče tad zamjeniku - Polijećemo za jedan sat, možda i prije. Pogledajte mape i pozicije su uglavnom poznate. To je to.
Ustade komadir Milijević, priđe vratima i na izlazu iz barake potapša sva četiri preostala pilota što će letjeti uz njega i zamjenika, poželi im sreću, a još jednom će ih kratko pozdraviti pred samo polijetanje. Odoše ovi izvršiti i ostale pilotske pripreme, a komandir i zamjenik ostadoše na tren sami:
- Slušaj, – reče Milijević - volim ove ljude iznad svega zato sebe prvog šaljem. Idi i obiđi malo ljude na tehnici nek bude sve kako treba - i još mu reče – Letjelice uzimamo redoslijedom, osim one izbušene na repu koju ćeš staviti u prvu poziciju za mene. I sam znaš kome ćeš dati harikena, kome ikarusa, i da te više ne gnjavim u vezi s tim. Mašine su sve dobre.
I tako komandir Milijević kao svaki vrstan starješina i junak uze za sebe naoko najlošiju mašinu, što bi uvijek radio da bi zaštitio svoje ljude, i sopstveni duh.
Svjetlo se još probija kroz nebo i kroz sve rjeđu maglu, kroz prozor se provlači i ulazi u oči, miluje lice čovjeka čiji karakter je zid, i štit neprobojan. Lice je ovo oplata čelična, a ruka od iskrena prijatelja, duh i srce je naroda svog, on neće da izda svoga kralja makar i ovaj izdao njega.
Standardno, pola sata do 20 minuta prije prvog polijetanja svi će biti pored svojih letjelica da se obavi valjan pretpoletni pregled uz prisustvo mehaničara i posljednji pozdrav s drugovima. Oni izlaze tako jedan po jedan i magla, evo, popušta tu pred njima. Idu laganim korakom, ptice ih na čistini već čekaju i rosa je. Šest pilota je po dva u jaknama kožnim i pilotskim kapama. I ovog puta boriće se protiv krsta slomljenog, i zvijezda samo što se nije rodila na glavama njihovim.
Zvuk motora tad zareza ledinom čistom Vezilića polja u Bosanskom Aleksandrovcu, komandir pokreće svoga harikena, i ostali za njim.
Već se javljaju i prvi ozbiljni zvuci neprijateljske avijacije. Komandir potjera pticu, zanese rep da bi se okrenuo u vjetar, zareza punom snagom motora, elise, i ostali za njim. Ovo polje u nebo ih šalje, dva po dva, u nebu nestaju, a negdje blizu i drugi motori bruje, neke druge ptice.
Rafal prvi na nebu odjeknu u Rovinama tog kobnog 7. aprila 1941. godine u 13.30 h, te još jedan, još, i još… Padaju ptice, sa njima i ljudi, i jedan vrli kapetan Milijević Dragiša, komandir 106. eskadrile četvrtog avijacijskog puka Kraljevine Jugoslavije. On je pao, a da pasti ne može, jer duh vječan u njemu je, udara u zemlju u plamenu i uzdiže se imenom svojim. Rovine znaju. Srušen je od strane Bf 109E Meseršmit-a, ali neprijatelju dužan nije ostao. Oborio je dvojicu i sam poslije ostao u plamenu od uzvraćene vatre, te tako pogođen uspijeva još jednog neprijateljskog aviona srušiti prije nego je sagorio, u vječnosti, kapetan prve klase Dragiša Milijević.
****
Zaboravljeni junak
Wirbel Bet
Copyright 2011 by Wirbel Bet
Smashwords Edition
****
Version 2011
Cover design by Wirbel Bet
****
