U kutku
Wirbel Bet
Copyright 2011 by Wirbel Bet
Smashwords Edition
****
Version 2011
Cover design by Wirbel Bet
****
U kutku
(scenarij za kratkometražni film)
Wirbel Bet
wirbelbet@yahoo.com
EXT. ULICA - NOĆ
Sredovječan čovjek, vidno pripit, korača trotoarom i zastade pred prozorom jedne od gradskih kafana. Mrtvo je doba, noć. Privučen detaljom na zidu sa spoljašnje strane kraj prozora, u čuđenju posmatra 4 časovnika, poput onih koji pokazuju vrijeme na različitim stranama svijeta: Glamoč, Malta, Hong Kola, i Novi York. On trlja oči, kao da nije najbolje vidio, i kao da na nekim od satova nema kazaljka. Nije načisto. Pogleda zatim na svoju lijevu ruku da uporedi vrijeme, ali sata nije bilo. Njiše glavom u nevjerici, pokušava da se sjeti koji je sada čas stavljajući kažiprst na slijepočnicu, gleda u mračno nebo, u krovove zgrada, a zatim opet u četiri okrugla sata na zidu osvjetljena uličnim svjetlom. Ovi su satovi od kartona. Hm, nekakva fora? Riješio je, ući će u ovu kafanu. Pred vratima nakratko zastajkuje, izvrće džepove na hlačama i na kaputu, novca nema, jasno je. Ipak će ući, odlučio je, sad nema kud i hladno je. Otvara vrata, i ulazi.
INT. ULICA - NOĆ
Pred sobom ugleda konobara, prazni su stolovi nisko postavljeni, i čudna sjedala, on kreće ka uglu, tamo nešto već privuče ga. Kao da nešto oprezan je. Konobar stoji na dva metra pred njim, klima glavom za dobrodošlicu, i pita ga šta želi popiti.
- Čašu obične vode, ako nije problem – on tiho i ponizno reče, i kao da licem odaje signal konobaru da je sada prilika takva – Nemam para – još doda.
- Nema problema – reče mu konobar i ode po vodu.
Gost uzima novine koje su se nalazile u njegovoj blizini, sjeda, zatim pođe da razgleda okolne zidove neobične kafanice. Sve je bilo ukrašeno novinskim člancima, zanimljivim naslovima, fotografijama, slikama, starim predmetima, a skromni namještaj je bio još iz sredine prošlog vijeka, s ukusom umjetnosti uređeno. Moglo bi se reći da je to okruženje u koje svrati poneki novinar, umjetnik, književnik.
Gost povremeno otpije mali gutljaj vode, svo vrijeme ćuti, pokušava novine pregledati, i polako lista.
- Može li od mene jedno piće? – upita ga konobar trljajući ruke i prijateljski spreman da počasti nepoznatog gosta.
Pogleda ga gost, moglo bi se reći sad radosno, i prihvati ponudu srdačnog konobara:
- Može jedna viljamovka – reče, i kao da živnu od ovog momenta.
Rakija dođe, gost pokaza blagu zahvalnost u licu prema konobaru, reče mu:
- Hvala – i još jednom tiho – Hvala – uz odmjereno klimanje glavom.
Konobar sjede za stolić na drugom kraju kafane, gotovo nasuprot gosta, blago okrenut u stranu, prema vratima, i podiže svoju čašu u znak nazdravljanja ovom neznancu. Gost podiže svoju čašu lagano, nazdravlja, otpi malo i pođe da priča:
- Znaš – kaže on konobaru onako živahno, kakav nije bio do maloprije – nekad sam bio najveći izvoznik tovljene junadi u zemlji, bio sam direktor mnogih firmi, vlasnik, a najčešće u medijima, novine, TV, radio, internet i drugo. Bježao sam noću iz zemlje, splavom preko rijeke, i bivao deportovan. Na pijaci sam prodavao domaću rakiju na čašice, prekopao sam jedno brdo u blizini rijeke i posadio ga paradajzom, organizovao sam sajmove u privredi, i drugo, a ni zatvor mi nije stran. Imao sam svoje petnaestodnevne novine i na engleskom jeziku. Radio sam i s nekretninama, a jednoj kafani sam unaprijed prepisao stan da bih ga kompenzovao kroz piće i jelo. Ta kafana mi je jedno vrijeme bila kancelarija. Radio sam i u Vladi prije nego sam opet došao ovamo. Jedan kolega iz ovog kraja već piše knjigu o meni.
Konobar ga sluša svo vrijeme, puši cigaru, klima glavom potvrđujući svoje slušanje, međutim, već poče da se neprimjetno mršti, misleći da je gost stvarno pretjerao u lažima. On okreće glavu od gosta i gleda sad ka vratima, nema nikog da dođe da prekine ovo. Konobar u sebi već vodi ljut monolog, u njemu odzvanja negodovanje ovog što sluša, što sve doživljava
(unutrašnji monolog lika prisutnog na sceni, V.O. / engl. voice over - glas preko):
- Ma koga ovaj sada farba, šta me jebe sad, dao sam mu piće, i nema potrebe za svom tom pričom. Jooj, ne volim kad me ljudi lažu, kad me ovako farbaju... Popij to i bježi mi s očiju! Koliko mi samo takvih navrati u kafanu s pričom da bi samo izvukli da popiju jednu na račun kuće. Ubiše me ljudi, ubiše – reče konobar samom sebi.
Gost primjeti da mu se dobri drug zamislio, posmatra ga sa nekom svojom sjetom u očima, s osmjehom blagim iz neke svoje daljine, osjećajući pri tome samo zahvalnost.
U kutku
Wirbel Bet
Copyright 2011 by Wirbel Bet
Smashwords Edition
****
Version 2011
Cover design by Wirbel Bet
****
